Što je trenutno najveći uzročnik prekomjerne težine kod mladih?
Kao što sam spomenuo ranije, nema jednog izoliranog krivca, već se radi o savršenoj kombinaciji dvaju faktora. Drastičan pad fizičke aktivnosti i popriličan porast unosa ultra-procesuirane hrane. Današnja djeca su “zakucana“ za ekrane, puno manje vremena provode u nestrukturiranoj igri vani, a istovremeno im je na svakom koraku dostupna jeftina hrana krcata dodanim šećerima, nepoželjnim mastima i praznim kalorijama. Kada zbrojite to da dijete u danu potroši jedva par stotina kalorija kroz kretanje, a usput popije litru soka i pojede veliko pecivo iz pekare, tada matematika energetske ravnoteže postaje neupitna.
Jesu li roditelji svjesni tog problema i kako reagiraju kad im se sugerira da dijete ili djeca imaju problem?
Roditeljima je to uvjerljivo najteže priznati. Često su u fazi dubokog negiranja pa koriste opravdanja poput: “To je samo dječja bucmastost”, “Ima teške kosti” ili “Izvući će se kad krene pubertet”. Iskreno, najteži dio ove priče je činjenica da izvor problema najčešće i leži u samim roditeljima. Roditelji bi trebali voditi osobnim primjerom, no u praksi se to često ne događa. Zbog užurbanog načina života i manjka vremena, nerijetko nesvjesno “kupuju ljubav” ili nagrađuju dječji trud, primjerice, dobru ocjenu u školi, odlaskom u Megić ili kupovanjem slatkiša. Hrana im tako postaje najbrže sredstvo za nagradu ili utjehu.
Oni to, naravno, ne rade iz loše namjere, već zbog iscrpljenosti i linije manjeg otpora. Upravo zato, kada im okolina, pedijatar ili učitelj ukažu na problem, prva reakcija je često izrazito defenzivna. Debljinu svog djeteta podsvjesno doživljavaju kao direktan napad na vlastito roditeljstvo i znak da su u nečemu zakazali. Jako je bitno u tim trenucima skinuti stigmu i osjećaj krivnje s roditelja i objasniti im da je to rješiv problem na kojem ćemo raditi kao tim, ali da promjena mora krenuti od njih samih.
Koja je razlika u radu s djecom i mladima i odraslima?
Razlika je ogromna. Kod odrasle osobe radite s pojedincem. Date im alate, znanje i odgovornost je na njima. Kad radite s djetetom, vi zapravo radite s cijelom obitelji. Dijete je samo ogledalo obiteljskih navika i okoline u kojoj živi. Dijete od 10 ili 12 godina ne ide samo u veliki shopping, ne puni hladnjak i ne plaća račune. Ako roditelj od mene traži plan prehrane za dijete, a onda tom istom djetetu doma u ladici drži zalihe čipsa i čokolade, mi nismo napravili apsolutno ništa. S djecom se nikada ne rade restriktivne dijete, već se mijenja obiteljski ekosustav.
Debljina kod djece je i djeci i roditeljima osjetljiva tema. Što je djeci i mladima najveća motivacija da promijene navike?
Djeci i tinejdžerima su apstraktni pojmovi poput zdravlja, kolesterola ili prevencije dijabetesa. Ne znače im apsolutno ništa, to je za njih daleka budućnost. Njih motivira ono opipljivo i trenutačno. Žele se uklopiti u društvo, žele moći kupiti odjeću koja im se sviđa u normalnim dućanima, žele prestati biti meta izrugivanja u školi ili žele biti brži na tjelesnom. Estetika i osjećaj pripadnosti vršnjacima su u toj dobi daleko najveći pokretači nego neki potencijalni zdravstveni rizik.
Što biste preporučili roditeljima, kako nametnuti i održavati zdraviji lifestyle cijele obitelji?
Prvo i osnovno zaboravite riječ “nametnuti”. To zvuči kao kazna, a hrana ne smije biti kazna. Ne možete vi sjediti na kauču s pizzom, a djetetu “nametnuti” brokulu i piletinu. Promjena kreće od roditelja, osobnim primjerom. Očistite kućnu okolinu! Ako junk fooda nema u kući, neće se ni jesti. Uključite djecu u kupovinu namirnica i kuhanje, neka biraju koje će povrće jesti. Jedite iste obroke zajedno kao obitelj. I najvažnije, prestanite nagrađivati djecu hranom. Kad dijete dobije peticu ili je bilo dobro, nagradite ga zajedničkim odlaskom u park ili kino, a ne odlaskom u fast food.
Jesu li na vidiku značajniji koraci od strane države koji će se ozbiljnije pozabaviti ovim problemom?Na papiru imamo razne akcijske planove i strategije, ali u praksi to ide bolno presporo. Dok god u obrazovnim ustanovama imamo automate s gaziranim sokovima i grickalicama, dok su pekare i fast foodovi prva susjedna vrata školama, nismo napravili pravi iskorak. Država mora preuzeti odgovornost i incijativu za regulaciju okoline. Tiskanje letaka o piramidi pravilne prehrane neće riješiti problem. Rješenje su konkretni potezi poput spomenutog japanskog modela. Subvencioniranje zdravih, toplih obroka u školama i zakonsko reguliranje onoga što se djeci uopće smije nuditi i oglašavati unutar odgojno-obrazovnog sustava.
Više informacija potražite na: https://nutribrat.hr/
