Iz vašeg iskustva, jesu li ljudi s viškom kilograma spremni trajno mijenjati navike ili se brzo vrate starim obrascima prehrane?
Svi su naravno nevjerojatno spremni i motivirani prvih tjedan dana. Problem nije u nedostatku želje za promjenom, nego u pogrešnom alatu koji koriste. Ljudi odustaju i vraćaju se starim obrascima jer si nametnu nerealne, ekstremne restrikcije. Krenu s pristupom sve ili ništa. Izbace kruh, slatkiše, tjesteninu. I onda, kada prvi put na rođendanu pojedu komad torte, pomisle: “Eto, sve sam upropastio, mogu sad pojesti i cijelu pizzu.” Oni koji shvate da jedan loš obrok ne znači kraj svijeta i koji usvoje fleksibilniji pristup, oni uspijevaju trajno promijeniti navike. A dosljednost i konzistencija su uvijek pobjedonosni pristup.
Jesu li uporniji žene ili muškarci?
Ne volim generalizirati, ali primjećujem razlike u pristupu. Muškarci proces mršavljenja često gledaju gotovo kao sportski ili matematički zadatak fokusirajući se na brojke, proteine i trening, te su često manje emotivno vezani uz samu hranu. Žene, s druge strane, kroz život nose puno veći teret dijetalnog mentaliteta, nerealnih standarda ljepote i posljedično emocionalnog jedenja. Zbog toga im često treba malo više vremena da se opuste i prestanu bojati hrane, ali kada jednom usvoje taj zdraviji mindset, jednako su nezaustavljive i uporne.
Koliko je vremena potrebno za trajnu promjenu?
Zaboravite onaj popularni mit da se navika stvara u 21 dan. To možda vrijedi za naviku pijenja čaše vode ujutro, ali ne i za potpunu transformaciju životnog stila. Za pravu, dubinsku promjenu, onu gdje više ne morate razmišljati smijem li ovo pojesti i gdje vam trening postane normalan dio tjedne rutine poput pranja zuba, potrebno je barem tri do šest mjeseci konzistentnosti. Mijenjanje navika je u suštini mijenjanje vlastitog identiteta, a to se jednostavno ne događa preko noći.
Kako održavate motivaciju kad postane teško?
Ja zapravo klijente učim da uopće ne računaju na motivaciju! Motivacija je praktički emocija, a emocije su prevrtljive i prolazne. Ne možete se osloniti na nešto što ovisi o tome jeste li se naspavali, kakvo je vrijeme vani ili vas je šef naživcirao. Kad postane teško, spašava vas sustav koji ste izgradili (poput onog meal prepa koji smo ranije spominjali) i discipline. Ako vam je užasno težak dan i ne da vam se odraditi trening od sat vremena, odradite 15 minuta šetnje. Cilj u teškim trenucima nije biti savršen, nego samo ne prekinuti lanac navike.
Koji vam je najveći izazov u provedbi vašeg programa mršavljenja?
Najveći izazov mi je definitivno odučavanje klijenata od gomile gluposti koje su godinama čitali na internetu. Klijenti mi dolaze uvjereni da moraju gladovati da bi smršavili, da su ugljikohidrati zlo i da im trebaju detoks sokovi. Ponekad mi treba više sastanka i različitih pristupa ne bi li im osvijestio da zapravo moraju jesti više hrane (volumenski) i da ne smiju osjećati glad, te da zdravo ne znači bezukusno i naporno. Razbijanje ovih duboko ukorijenjenih strahova od hrane i vraćanja povjerenja u vlastito tijelo najzahtjevniji je dio posla.
Zašto Hrvatska ima toliki problem s viškom kilograma (Hrvati su među najdebljima u Europi)?
Pretpostavljam da je to rezultat različitih faktora. S jedne strane imamo tradicionalni mentalitet i kulturu gdje se ljubav i gostoprimstvo pokazuju ogromnim količinama teške hrane i gdje se odbijanje hrane gotovo smatra uvredom. S druge strane, uletjeli smo u moderno doba puno stresa, manjka sna i nikad lakše dostupne ultra-procesuirane, hiperkalorične hrane koja se nudi na svakom uglu i kiosku. Uz sve to, drastično smo smanjili kretanje. Jedemo količine kalorija kao da cijeli dan okapamo polje, a zapravo sjedimo osam sati u uredu, nakon čega sjednemo u auto i prebacimo se na kauč. Povežite to sve i dobijete navedene rezultate.
Što vidite kao dugoročno rješenje ovog problema?
Dugoročno rješenje nije u novim popularnim dijetama ni u svaljivanju krivnje isključivo na pojedinca. Rješenje mora biti sustavno i tu zapravo uopće ne moramo izmišljati toplu vodu! Dovoljno je prekopirati sustave koji u svijetu već dokazano funkcioniraju.
Najbolji primjer je Japan, nacija s jednom od najnižih stopa pretilosti na svijetu. Oni su taj problem doslovno riješili zakonom. Kroz njihov nacionalni program Shokuiku (edukacija o hrani), djeca od vrtića uče o kvalitetnom izboru namirnica. Tamo nema automata s grickalicama u hodnicima. U njihovim osnovnim školama nošenje vlastite hrane od kuće je u pravilu zabranjeno, čime su elegantno izbacili ultra-procesuiranu hranu iz dječje svakodnevice. Umjesto toga, sva djeca jedu isti, nutritivno izbalansiran obrok koji osmišljavaju nutricionisti od svježih namirnica, a djeca sama sudjeluju u posluživanju i pospremanju.
Kada to preslikamo na nas, jasno je što moramo napraviti. Prvo, moramo uvesti konkretnu edukaciju o prehrani i osnovama energetske ravnoteže još od osnovne škole. Djeca moraju naučiti što hrana radi u njihovom tijelu. Drugo, moramo mijenjati našu okolinu. Ako su ljudima na radnom mjestu ili u školama jedina opcija za obrok pekare i automati sa slatkišima, ne možemo očekivati da će donositi zdrave odluke. Treba nam društvo koje potiče i olakšava zdraviji odabir, umjesto da od pojedinca svakodnevno zahtijeva nadljudsku snagu volje da bi živio zdravo.
Više informacija potražite na: https://nutribrat.hr/
